Detekcija curenja
Curenje pare je glavni izvor gubljenja raspoloživosti. Curenje se ne smanjuje već raste i često oštećuje susjedna postrojenja, izazivajući problem bezbjednosti upotrebe tih pogona ukoliko se ne uzrok ne detektira. Kako bi spriječili oštećenja pogona i problema izazvanih curenjem pare, serija senzora LA uspešno se koristi već 30 godina u dizajnu i primeni detektora curenja, a prvi detektori su nastali u 1970-im.
Zbog bijele buke koja se čuje prilikom curenja pare visoke frekvencije slabe u zraku, ali zvuk sa frekvencijama tek nešto iznad podloge kotla putuje dobro uz koridore između ivica cijevi. Senzorski sistem u zraku uobičajeno hvata zvukove do 45 stopa (14 m), sa promjerom pukotine od 0.1 inča (2.5 mm), što može biti povećano kada se zvuk prenosi kroz koridor ivice cijevi gde je obično i lociran.
Senzori su uobičajeno smješteni na obje strane kotla u kutijama raspoređenim na istom nivou između dva reda ivica cijevi kako bi se omogućila usporedba između apsolutnih nivoa zvuka i relativno s lakoćom detektirala lokacija pukotine.
Detekcija pukotine je jednostavna stvar nadgledanja nivoa zvuka svakog senzora (svaki ima filtere za buku) i praćenje trenda apsolutnog nivoa zvuka i utvrđivanje pravilnosti perioda promjene u vremenu.
Normalna pozadinska buka određenog senzora je između 70 - 85 dB (dB će varirati u odnosu na površinu kotla i biće zavisna od tipa kotla. Pukotine će stvoriti buku od 90 dB i više i nastaviće da raste, tako da će biti lako moguće razlikovati ih između operacija uklanjanja čađi.
Senzori ovog sistema su napravljeni tako da funkcioniraju pri ekstremnim temperaturama, čak i preko 1250 C, fino su podešeni da prepoznaju pozadinsku buku kotla, omogućavajući brzu i efikasnu detekciju.